Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4 /* Style Definitions */ table.MsoNormalTable {mso-style-name:”Table Normal”; mso-tstyle-rowband-size:0; mso-tstyle-colband-size:0; mso-style-noshow:yes; mso-style-parent:””; mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt; mso-para-margin:0cm; mso-para-margin-bottom:.0001pt; mso-pagination:widow-orphan; font-size:10.0pt; font-family:”Times New Roman”; mso-ansi-language:#0400; mso-fareast-language:#0400; mso-bidi-language:#0400;}
Moje želje, snovi i nadanja
Ja bih stala često pored prozora gdje mi vjetar može milovati lice i povući me u čarobni svijet želja, snova, mašte.
Vidim sebe u finalu Vimbledona kako serviram za osvajanje turnira. Publika vrišti, kliče, navija i svi imaju taj prepoznatljivi izraz bodrenja na licu. Svi jedva čekaju da udarim sljedeću lopticu, da serviram žestoko, da odigram meč-poen.
Ali, ja moram staviti taj nevidljivi, ali meni dobro poznati plašt preko svega što nije moja igra. Ne smiju me omesti. Skoncentrirati se na igru, na sekunde, na bijelu liniju, na poen. Počinjem. Nakon servisa slijedi razmjena udaraca: forhend, paralela, backhand, dijagonala, slajs i završavam vinerom. Od sreće padam na koljena. Navijači aplaudiraju, mašu, pjevaju, a ja kao da više ne znam da li se to meni događa. Napokon, ponosno podižem sjajni pehar i zahvaljujem se svima onima koji su bili uz mene i podržavali me.
Naporno treniram godinama. Sve mi je propisano. I hrana i voda i spavanje. Ali neka.
Trudim se da sam disciplinovana, odgovorna i izdržljiva. Nekada je to jako naporno, ali nikad ne želim odustati.
Svjesna sam da pored ljepote igranja tenisa, navijanja, pehara, postoje i putovanja, upoznavanja mnogo ljudi, novih kultura i običaja, učenje jezika. Voljela bih da predstavljam Bosnu na Olimpijskim igrama u Londonu. Svi bi me poštovali i mladima bih bila uzor.
Međutim, bijeli sport ima i drugu stranu medalje. Velika odricanja, mnogo igre, rada na sebi, napetosti, snage, istrajnosti, vjere u svoju igru do kraja.
Kada si profesionalac, puno vremena provodiš na terenu. Ponekad i ljubav mora da bude po strani. To je sigurno teško. Zaljubljena sam, a moram biti na terenu. To će me činiti slabom protivnicom. Ali ja se nadam da ću zavoljeti nekog ko će znati da me bodri i da me razumije.
Biti sportista je lijepa stvar. I to vrhunski. Ptvi na ATP listi. Sportisti, to su prekaljeni borci koji su spremni i na sve druge životne bitke. Hrabri i humani. Najbolji uzori u društvu. I sigurna sam da svaka moja prolivena kap znoja na terenu vrijedi.
Učenički rad
*****************************************************
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4 /* Style Definitions */ table.MsoNormalTable {mso-style-name:”Table Normal”; mso-tstyle-rowband-size:0; mso-tstyle-colband-size:0; mso-style-noshow:yes; mso-style-parent:””; mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt; mso-para-margin:0cm; mso-para-margin-bottom:.0001pt; mso-pagination:widow-orphan; font-size:10.0pt; font-family:”Times New Roman”; mso-ansi-language:#0400; mso-fareast-language:#0400; mso-bidi-language:#0400;}
ZAPIS o Boračkom jezeru
Boračko jezero je oko deset kilometara udaljeno od moje škole. Ono je smješteno na prostoru između kanjona Neretve i sjeveroistočnog dijela planine Prenj. Najveće je planinsko, ali i jedno od najljepših prirodnih jezera u našoj zemlji. Okolinu jezera čini izmiješana bjelogorična i crnogorična šuma sa dosta krša. Iz Boračkog jezera izlazi potočić Šištica. On teče svojim kratkim tokom i ulijeva se u Neretvu. Niz Šišticu ima nešto i pašnjaka. Samo tlo čine dolomiti i krečnjak. Ovdje je kraško područje.
U svakom mjestu postoje legende o nekim poznatim stvarima i događajima. Tako je i kod nas. Ovdje su poznate legende o hercegu Stjepanu, o Radiču Sankovići te legenda o postanku Boračkog jezera. Ta legenda kaže da su nekada davno ljudi bogato življeli na ovom području. Posebno na dijelu gdje se sada nalazi Jezero. Teren je bio ravan, pogodan za zemljoradnju. Okolo, na Borcima i dalje nalaze se brojni pašnjaci. Ljudi su se mogli baviti i stočarstvom. Kao što je često da bogatstvo i oholost idu zajedno, tako je bilo i ovdje. Ti ljudi su bili zli. Bili su oholi, raskalašeni i bezobzirni. Nikoga nisu voljeli. Nikome nisu vjerovali niti su kome pomagali.
Jednog dana u taj grad dođe neki neobičan čovjek. Bio je visok, lijepog stasa i ponašanja, ali kao putnik nije imao nikakvih sredstava za život. Pošto je proveo neko vrijeme u tom gradu i upoznao ljude, čovjek je vidio i upoznao njihov način života. Niije mu se dopao raskalašeni i odbješenjački život stanovnika grada. Umoran i gladan išao je od kuće do kuće i molio da mu neko da konak i bilo kakvu večeru. Sva vrata su ostala neprijateljski zatvorena.
Zakuca on onda i na vrata neke male i neizgledne kućice. Otvoriše mu. Pred njim je stajala žena, a oko nje sitna dječica. U kući življela je sirota udovice i njena dječica. Gledali su se. Ona mu ponudi da s njom i njenom djecom podijeli ono malo hrane što se u kući zateklo i da prenoći. Tako i bi. Nepoznati je malo jeo i odmorio se. Potom je rekao toj dobroj ženi da pokupi svoju djecu i ono malo sirotinje i da prije mraka ode iz grada jer će strahovita sila prije zore grad sravniti sa zemljom i prekriti ga jezerom. Na rastanku joj reče da ide sve dok je konj nosi i da se zaustavi gdje konj stane i nogom zakopa. Nedugo potom, čim žena odmače, začu se strahovita buka i grmljavina. Zemlja posred grada se razdijeli na pola, a iz dubine pokulja voda. Začas čitav grad nestade, poput Atlantide. Vodeni valovi prekriše i zadnji krov. Nastade strahovita tišina, a cijelim prostorom zatalasa se jezerska voda. Tako se stvori jezero. Mnogo kasnije kad se ljudi ponovo naseliše okolo jezera, ono dobi ime po borovima koji ga okružuju, Boračko jezero.
Učenički rad
